„Gledajte naprijed, a ne natrag“, misao je koja se nalazi u jednom priručniku o stjecanju samopouzdanja.
Žena, o kojoj ću napisati nekoliko rečenica, a povod je njezin odlazak u mirovinu, nikada, ali baš nikada, nije gledala natrag, uvijek naprijed, hodajući kroz svoj radni vijek i život. To mogu potvrditi jer sam svjedočila o njezinom radnom vijeku i privatnom životu trideset i više godina.
Ruža Ravlić, krhka žena izgledom, ali duhom i snagom jaka, hrabra, ponosna, vrijedna….i još bih svašta dobroga mogla nabrojiti o njezinom karakteru i osobnosti.
Život ovu ženu nije baš mazio. Samohrana majka, dolaskom u Zagreb slijede duge godine podstanarstva, a onda i godine odricanja, krediti, pravljenje kuće, obrazovanje djeteta. Situacije kada si ti SVE u obitelji, i za sve se moraš pobrinuti sama, sve stići, napraviti , a onda doći raditi svoju smjenu, u školu i biti nasmijana, vedra, pozitivna, kao da si hodala protekle dane i godine „po ružama“. Bilo je to „trnje“ i to kakvo po kojemu je naša Ruža hodala dugi niz godina.
Ali, njezin pogled uvijek naprijed, nikada natrag, njezina snaga i upornost donijeli su joj da može danas živjeti spokojno ne strahujući što će biti ako izostane koja mirovina.
Draga naša Ruži! Ti bi mogla putovati po Lijepoj Našoj i dijeliti savjete, kako ostati „normalan“ u nenormalnim uvjetima koje ti natovari život. Trebala bi svjedočiti kako nikada nisi pristajala biti žrtva, nego uvijek na stazi onih koji žele pobijediti.
Raditi 45 godina kao spremačica, u školi, proći toliko turbulentnih vremena, zaposlenika, učenika, slušati sve nas i za sve nas pokušati naći lijepu riječ ili bar poneki osmijeh. Mislim da ti se trebamo svi pokloniti!
Velika ti hvala od svih nas iz Trgovačke, hvala što si pratila naše učenike na njihovom putu srednjoškolskog obrazovanja, tješila ih, nasmijavala, korila, kada je trebalo, hvala ti od nas profesora, uvijek si za nas našla vremena pitati nas, kako smo, poštivala si nas i često govorila da nikada ne bi mijenjala ovu školu i ljude koji te okružuju, čak i za bolje radno mjesto.
Budi nam, draga Ružo, sretna, zdrava, pozitivna u svojoj zasluženoj mirovini. Nemoj nas zaboraviti, obiđi nas, možda će nam tada trebati tvoja pozitiva, a da nisi znala.
Neka ti Svevišnji podari sva dobra koja si zaslužila radeći pošteno sve te puste godine!
I dalje, molim te, gledaj naprijed, ali možeš i pokoji put natrag kako bi se sjetila lijepih trenutaka radnoga vijeka!
Izvijestila:
Anđelka Ravlić, knjižničarka
Slike
